-> read in english

Pozorište u Srbiji danas: žilavost angažovanih umetnika

Društvene okolnosti uvek su korenito uticale na pozorišno stvaranje, više nego što je to slučaj u drugim umetnostima, zbog složenosti produkcije, kao i zbog činjenice da je teatar živa umetnost, da nastaje u direktnoj komunikaciji sa publikom, u aktuelnom vremenu i prostoru koji se reflektuju na sceni. U tom kontekstu, posebno nepovoljni ekonomski uslovi u rpskom društvu koji upadljivo traju šest-sedam godina, kao posledica globalne finansijske krize, ogledaju se u drastično smanjenoj pozorišnoj produkciji. Treba istaknuti i to da su ekonomske okolnosti života u Srbiji daleko ispod evropskog, pa i u vremenu pre posledica finansijske krize, kada su uslovi bili nešto bolji, u poređenju sa evropskim standardima je produkcija u Srbiji i tada bila znatno slabija.

© Damjan Dobrila

Sistem

Institucionalni teatri u Srbiji od Ministarstva kulture, kao i od pokrajnskih i gradskih vlasti, dobijaju osnovni novac za održavanje ansambala, dok su sredstva za nove produkcije vidljivo redukovana. U proseku tokom sezone svako pozorište izvede dve ili tri premijere, dok je do pre šest-sedam godina taj broj bio bar duplo veći. Takva je situacija u celoj Srbiji, a u posebno lošim okolnostima su pozorišta južno od Beograda. Svi veći gradovi u Srbiji imaju pozorišta koja su nacionalne institucije, finansirane uglavnom od strane lokalnih gradskih uprava. U produkcijskom pogledu je najbolja situacija u pozorištima u Beogradu, a zatim u Vojvodini, u Novom Sadu, Subotici i Somboru.

U Beogradu ima jedanaest institucionalnih pozorišta – Narodno pozorište, Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212, Beogradsko dramsko pozorište, Pozorište na Terazijama, Zvezdara teatar, Bitef teatar, Malo pozorište Duško Radović, Pozorište Boško Buha, Lutkarsko pozorište Pinokio i Pozorište Puž (poslednja četiri su pozorišta za decu i mlade). Većina ovih pozorišta imaju stalne glumačke ansamble.

U Beogradu trenutno ima četiri privatna pozorišta, Slavija, Madlenijanum, Carte Blanche, Le Studio. Oni uglavnom imaju komercijalne repertoare, čine ih komedije koje kod šire publike najbolje prolaze. Le Studio je među njima izuzetak, program im je mešovit, a predstave imaju umetničke ambicije. Beograd još ima nekoliko multifunkcionalnih scena, ustanova kulture koje imaju pozorišne, filmske, muzičke, likovne programe. To su Ustanova kulture Vuk Karadžić, Akademija 28, Ustanova kulture Palilula, među kojima je prva navedena institucija u poslednjih nekoliko godina najznačajnija u pogledu teatarske produkcije.

Izvan Beograda, uglavnom svi veći gradovi imaju narodna pozorišta, finansirana od strane lokalnih, gradskih vlasti, pri čemu svi mogu da konkurišu za pojedinačne projekte kod Ministarstva kulture. Južno od Beograda, gradovi koji imaju po jedno profesionalno pozorište su Šabac, Zaječar, Kragujevac, Kraljevo, Kruševac, Niš, Leskovac, Pirot, Vranje. Severno od Beograda se nalazi autonomna pokrajina Vojvodina koja, generalno posmatrano, ima bogatiji i kvalitetniji pozorišni život i tradiciju kulture od južne Srbije. Vojvođanska prestonica Novi Sad ima tri institucionalna pozorišta, Srpsko narodno pozorište, Novosadsko (mađarsko) pozorište i Pozorište mladih. Subotica takođe ima tri pozorišta, Narodno pozorište koje ima dva ansambla, srpski i mađarski, zatim mađarsko pozorište Deže Kostolanji i Pozorište za decu. Ostali gradovi u Vojvodini sa profesionalnim institucionalnim pozorištima su Sombor, Zrenjanin, Kikinda, Vršac, Sremska Mitrovica.

Autonomna Pokrajina Vojvodina je u Srbiji osoben prostor karakterističan po multietničnosti i multikulturalnom identitetu stanovništva, sa utvrđenim brojnim projektima integracije nacionalnih manjina. Prema zvaničnim podacima, u Vojvodini postoji preko dvadeset i pet etničkih grupa i šest oficijelnih jezika. U Vojvodini danas postoje profesionalna pozorišta Mađara, Rumuna, Slovaka, Rusina. Mađarska vojvođanska pozorišta imaju izuzetno značajan umetnički značaj u Srbiji, može se reći da ona predstavljaju sam vrh njene pozorišne umetnosti. Tu prvo mislimo na subotičko pozorište Kostolanji Deže, pa Novosadsko pozorište (Ujvideki Szinhaz), a zatim i na mađarsku dramu Narodnog pozorišta u Subotici.

Slovačko vojvođansko pozorište koje se nalazi u Bačkom Petrovcu, nastalo je kao vodeća kulturna institucija vojvođanskih Slovaka, sa ciljem da razvija pozorišnu kulturu na profesionalnom nivou. Pozorište nema stalni glumački ansambl, oslanja se na gostujuće profesionalne glumce iz Slovačke. Slovačko vojvođansko pozorište ima obavezu da nastupa u sredinama u kojima žive vojvođanski Slovaci, tako da često gostuju po manjim slovačkim mestima. Rumuni takođe čine važnu etničku zajednicu u Vojvodini, sa značajnim brojem institucija kulture u Novom Sadu, Zrenjaninu i Vršcu. Rumunsko vojvođansko pozorište deluje u okviru pozorišta “Sterija” u Vršcu, kao samostalni teatar.

Repertoari

U repertoarskom smislu se može primetiti da je u poslednjih nekoliko godina uglavnom izgubljena distinktivnost pojedinačnih institucija. Osim beogradskog Pozorišta na Terazijama koje je zadržalo repertoar mjuzikala i komedija, skoro sva ostala pozorišta u Beogradu i Srbiji rade šta stignu, bez užeg programskog ili stilskog opredeljenja. Tako se na njihovim scenama nalazi miks postavki klasičnih i savremenih dela, domaćih i stranih. Pored Pozorišta na Terazijama, izuzetak je i mađarsko pozorište Deže Kostolanji. U novijoj fazi njihovog rada, od 2006. godine, ovaj teatar je privukao veliku pažnju regionalne javnosti zbog predstava koje karakteriše eksperimentalnost, prodorna i neposredna potraga za novim, autentičnim, nesputanim pozorišnim jezikom. Od izuzetno uspešne, već kultne predstave Urbi et Orbi (2008) reditelja Andraša Urbana, preko niza njegovih drugih predstava, Turbo paradiso, The Beach, Dogs and drugs, Passport Europe i mnogih drugih, do predstava koje su režirali Borut Šeparović (Bikini demokratija), Zlatko Paković (Kapitalizam), Selma Spahić (4 ujutru). Ovo pozorište je osnovalo i vodi internacionalni festival Desire koji se održava svakog novembra. Njegov program promoviše autore istraživačkih pozorišnih poetika i vrlo je značajan za lokalnu sredinu, ali i za celu Srbiju.

Mada njihov broj nije veliki, umetnički najznačajnije produkcije i dalje nastaju u institucijama, u plodnom spoju autoritativnih reditelja, jakih ansambala i promišljeno izabranih dramskih tekstova (u proseku, tokom jedne pozorišne sezone bude samo nekoliko zaista umetnički vrednih predstava). U umetničkom pogledu, ukupno posmatrano, u današnjem srpskom pozorištu se najviše ističe rad nekoliko reditelja i dramskih pisaca.

***

Umetnički najznačajnji reditelji danas u Srbiji su Andraš Urban, Kokan Mladenović, Boris Liješević, Miloš Lolić, Igor Vuk Torbica. U poslednjih par godina je umetnički najuspešnija bila predstava Rodoljupci Andraša Urbana (2015), produkcija Narodnog pozorišta u Beogradu koja je imala i uspešan internacionalni festivalski život (Bitef, Sterijino pozorje, Mitem). Polazeći od Rodoljubaca, najboljeg komada srpskog klasičnog komediografa Jovana Sterije Popovića, Urban je na scenu sa saradnicima doneo njegovo savremeno tumačenje. Pored osnovne radnje Sterijinog komada koji kritički tretira lažne rodoljubive zanose, novi scenski tekst je uključio savremene rasprave o nacionalnim pitanjima, političke i ratničke songove, ali i crkveno pevanje, sa kritičkim značenjima. Urban je prošle godine u Narodnom pozorištu u Somboru uradio takođe umetnički vrlo uspešnu predstavu Gogoland, nastalu prema motivima istoimenog romana somborskog mađarskog književnika i akademika Janoša Hercega. Novi scenski tekst i tu ima otvorenu, razuđenu i fragmentarnu strukturu. Predložak je za forumsko-dokumentarističko-muzičku predstavu koja eksplozivno istresa društveno uzavrela pitanja, od položaja nacionalnih manjina, preko bankarskog ropstva i političkog marketinga do društvenih funkcija pozorišta.

U poslednje vreme je srpsko pozorište obeležila i predstava Na Drini ćuprija (Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2016), reditelja Kokana Mladenovića, takođe regionalno vrlo uspešnog autora. Ovo delo je inspirisano istoimenim romanom Nobelovca Ive Andrića, a reč je o vizualno-muzičko-dramsko-epskom spektaklu čija se radnja proteže kroz nekoliko vekova, u slikama ispisujući krvavu istoriju Bosne. Scenski tekst je višejezičan, osim na srpsko-bosansko-hrvatskom jeziku, likovi govore i na turskom, nemačkom, mađarskom jeziku, što je praćeno titlovanim prevodom. Na idejnom planu, Mladenović dosledno sprovodi kritiku neprestanog, bezizlaznog činjenja zla. Bosanski prostor je u tom smislu vrlo izražajan, i konkretno i metaforički, jer je to sredina sudarenih i uzavrelih strasti, vulkan multinacionalnih konflikata. Nedavno je u koprodukciji Centra za kulturu Tivat (Crna Gora), Bitef teatra (Beograd), Think tank studija iz Novog Sada i Festivala Maszk iz Segedina, u Novom Sadu i Beogradu premijerno izvedena još jedna uspešna predstava reditelja Kokana Mladenovića, Jami distrikt, prema tekstu Milene Bogavac. U osnovi se nalazi pseudo-dokumentaristička i satirično-apsurdna situacija otkrivanja Jamene, sela na tromeđi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojem je navodno pronađeno najstarije paleolitsko naselje u istoriji čovečanstva. Radnja je snažno kritički usmerena prema društveno-političkim okolnostima u sve tri države, ali i prema globalnom cinizmu neoliberalnog kapitalizma.

Boris Liješević je takođe regionalno vrlo uspešan reditelj. Osim u Srbiji, on često režira i u Crnoj Gori, Bosni, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji. U Srbiji se u poslednjih nekoliko godina najviše izdvojio kvalitetom njegovih autorskih projekata, često dokumentarističkim predstavama. One su kroz istinite živote aktera otvorile društveno-važna pitanja, korupcije, lažnog morala, privatizacija, uticaja političkih promena na lično-porodični aspekat života (predstave Čekaonica, Plodni dani, Peti park). Igor Vuk Torbica je najmlađi reditelj u ovoj grupi, a on je ogroman regionalni uspeh nedavno postigao sa predstavom Hinkeman, prema drami Ernsta Tolera, produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Polazeći od Tolerove istoimene, ekspresionističke, antiratne drame (1923), Torbica je izgradio strukturalno i značenjski vrlo slojevito i savremeno postdramsko delo, u opčinjavajućem sudaru fragmenata dramskog, fizičkog, kabaretskog, epskog teatra. Radnja je smeštena u kontekst izmrcvarene Evrope, uklještene između ratova i društvenih spektakala koji zabavljaju mase do iznemoglosti, čak i sopstvenim tragedijama. U srpskim pozorištima je Torbica uspešno režirao Razbijeni krčag, prema komadu Hajnriha von Klajsta (Jugoslovensko dramsko pozorište, 2015) i Carstvo mraka, prema Tolstoju (Narodno pozorište u Beogradu, 2017).

***

Među piscima mlađe generacije treba izdvojiti rad Olge Dimitrijević, Maje Pelević, Tanje Šljivar, Fedora Šilija, Vuka Boškovića, Milene Bogavac. Spisateljica Olga Dimitrijević, dobitnica Sterijine nagrade za dramski tekst Radnici umiru pevajući, izdvojila se i kao “totalna” pozorišna autorka. Pored dramatizacije, potpisala je i režiju predstave Crvena ljubav (Bitef teatar, 2016), nastale prema motivima romana Slobodna ljubav (1923) ruske revolucionarke, feministikinje i spisateljice Aleksandre Kolontaj. U njenoj predstavi je pripovest o ljubavi između Vasilise i Vladimira baza istraživanja društveno izazovnih pitanja, odnosa između privatnog i javnog, ljubavi i politike, problematike društvenih revolucija, i njihovog izneveravanja. Drama Novo doba Vuka Boškovića, postavljena ove godine u Bitef teatru, savremena je i vrlo analitička u odnosu prema današnjim društveno-političkim okolnostima. Kroz fragmentarnu strukturu radnje i preplitanje dva toka događaja na sceni se postavljaju aktuelne teme snalaženja u paklenom procesu društvenih tranzicija. Autor otvara pitanja privatizacija i lovljenja u mutnom, delovanja nedodirljivih tajkuna, manipulacija političkog marketinga, postratnih trauma, kao i suočavanja sa aktuelnim prilivima emigranata i opštim haosom u Evropi.

Nezavisna scena

Nezavisna pozorišna scena u Srbiji je u poslednjih nekoliko godina umetnički bleđa, za razliku od devedesetih godina kada je bila kvalitativno i kvantitativno snažnija. Tek poneka predstava pronađe svoj put do publike i afirmativne kritike. To je poseban slučaj sa produkcijama Zlatka Pakovića u Centru za kulturnu dekontaminaciju i Studentskom kulturnom centru u Novom Sadu – Ubiti Zorana Đinđića, Don Kihot ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva, Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad. Ove predstave su društveno-politički vrlo angažovane, postdramske, vođene kao predavanje-performansi koji donose sudare elitizma i populizma, književno-istorijskog i dokumentarno-savremenog. Najuspešnija među njima je bila Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad (2014). Tu je Paković problematizovao značenjsku bliskost Ibzena i Brehta, po pitanju stvaranja kritičkog, političkog pozorišta. Uvezujući brehtovske songove sa igranim scenama iz Ibzenovog Neprijatelja naroda, ali i sa prizorima koji imaju dokumentarističku osnovu u našem političkom i društvenom životu, glumci i muzičari su stvorili su snažno angažovan teatar. Njegova svrha je učenje gledalaca kako da otkriju i dokažu (skrivenu) istinu u društvu, ali i da nas osveste o neophodnosti borbe za ličnu slobodu, jer smo bez slobode ništa.

Festivali

U srpskom pozorišnom sistemu posebno važno mesto zauzimaju festivali. U Srbiji se danas često diskutuje o tome da li imamo previše pozorišnih festivala. Diskusija je opravdana zato što skoro svaki veći grad u Srbiji ima pozorišni festival, neki i po nekoliko njih, pri čemu je problematično to što su njihovi programi međusobno vrlo bliski, preklapaju se, podudaraju. Svi ti brojni festivali su neosporno lokalno značajni jer animiraju lokalnu sredinu, što je argument u podržavanju njihovog opstanka, ali su, sa druge strane, na nivou države manje važni.

Najznačajniji festivali su Bitef i Sterijino pozorje, njihov značaj na nivou države je neosporan, jer oni imaju i veliki internacionalni ugled. Bitef je već decenijama kulturni brend Srbije, festival koji je kroz svoju dugu istoriju predstavljao i predstavlja najznačajnije svetske pozorišne autore koji pripadaju avangardnom nasleđu. Sterijino pozorje je najvažniji nacionalni festival koji se održava u Novom Sadu. On je u poslednjim godinama prolazio kroz brojne transformacije, u potrazi za identitetom, nakon raspada Jugoslavije. Od svog osnivanja 1956. godine u Jugoslaviji, bio je najznačajniji festival jugoslovenske drame. Sa raspadom države se prostor smanjio, a potreba za njegovim redefinisanjem je postala očigledna. Nekoliko godina je ovaj festival bio festival najbolje nacionalne drame i pozorišta, ali se ove godine ponovo uspostavio njegov inicijalni koncept, kao festivala najbolje domaće drame. Po svojoj posebnosti je važan i festival Dani komedije u Jagodini koji ima dugu tradiciju, skoro pet decenija postojanja, zbog čega ima veliki lokalni i nacionalni značaj. Njegova selekcija je nacionalna, u program ulaze samo pozorišta iz Srbije. Treba još izdvojiti i festival Infant u Novom Sadu koji je internacionalan i predstavlja eksperimentalna scenska dela iz celog sveta. U poslednjih nekoliko godina je važan i festival Desire u Subotici koji takođe podržava scensku praksu blisku avangardnom nasleđu.

Kritika

Pozorišna kritika u Srbiji postoji i ima uticaja, mada je u teškom položaju zbog generalne nezainteresovanosti medija da angažuju kritičare. Prisutna je tendencija da se pozorišna kritika u mainstream medijima gasi, a treba napomenuti i to da u Srbiji kritika još uvek nije bitno zaživela u sferi interneta. U dnevnim novinama je pozorišna kritika opstala u Politici, Večernjim novostima, Dnevniku i Danasu. U nedeljnicima NIN i Vreme se takođe objavljuje, a prisutna je i u elektronskim medijima, na programima Radio televizije Srbije i Radio televizije Vojvodine.

Kritika ima uticaja na javnost u Srbiji, iako umetnici i producenti u javnosti često negiraju njen značaj, proglašavajući je nebitnom ili nepostojećom. Razlog za to su, naravno, „negativne“ kritike koje smetaju autorima, zbog čega oni često relativizuju njihov uticaj. Da kritika nije bitna, ne bi se o njoj govorilo, da kritičari nisu važni, ne bi ih vređali i omalovažavali. No, kako se o kritici i radu kritičara u Srbiji često govori, “kritika kritike” ne posustaje, ne treba jači dokaz o njenom uticaju i potrebi za njom.

 

Published on 19 July 2017 (Article originally written in Serbian)